Medijski mrak i mizantropija

Ono što ponajviše uznemirava gledatelja tijekom praćenja iznadprosječno uspjele triler-drame Noćne kronike scenarista i redatelja Dana Gilroya, debitanta i mlađega brata utjecajnog producenta, scenarista i redatelja Tonyja Gilroya (Michael Clayton, Bourneovo nasljeđe) stalna su, naglašena i povremeno gotovo nepodnošljiva mizantropija i pesimizam koji izbijaju praktički iz svakog kadra filma. Od sama početka, u kojem tjelesno i mentalno izrazito apartna protagonista Louisa Blooma (čije ime i prezime asociraju na ono Leopolda Blooma, glavnoga junaka glasovitoga Joyceova Uliksa koji jednoga dana luta ulicama Dublina) zatječemo tijekom jedne noći na stovarištu metalnog otpada u Los Angelesu, gdje krade pojedine komade ne bi li nešto sitno zaradio, jasno je da je Bloom na nelagodan način pomaknuta i asocijalna osoba.

Jake Gyllenhaal kao snimatelj u službi spektakla

U izvrsnoj interpretaciji Jakea Gyllenhaala, kojem je to možda i najuspjelija uloga u karijeri, Bloom je gotovo poput kostura mršav, ispijen i buljook, rubno autističan tip koji čuvara što ga zatekne na mjestu krađe promatra pogledom koji je najpreciznije nazvati zvjerskim, da bi već slijedećeg trenutka baš poput zvijeri nasrnuo na njega, pretukao ga, a možda i ubio – gledatelj ne vidi rezultate njihova sukoba. Bloom je mladić koji aktivno živi noću, neprastano „visi“ pred ekranom TV-a ili računala te koji je – prema načinu govora i komunikaciji u kojima dominiraju „automatizirane“, hladne i kao napamet naučene rečenice i fraze. Bloom će tijekom vožnje automobilom do svog skromnog stančića vidjeti tragičnu prometnu nesreću s teško ozlijeđenom i okrvavljenom žrtvom.

Oko te se žrtve osim policije i hitne pomoći natiskuje i nekoliko videoreportera, koji bezobzirno i dobrano nehumano pokušavaju iz što veće blizine snimiti unesrećenoga, želeći dobiti materijal sa što više grafičkih prikaza rana, krvi i patnje žrtve. Među snimateljima je i iskusni Joe Loder (Bill Paxton), čovjek od kojega Bloom dozna da su videoreporteri poput njega suradnici lokalnih TV-postaja koje za što ekskluzivniji, eksplicitniji i krvaviji materijal plaćaju dobre honorare.

Vrativši se pred zoru u stan, Bloom će pregledavanjem TV-kanala ugledati i Loderov snimak te smjesta zaključiti da je to posao kojim se želi baviti. Založivši plijen neke sitne krađe on će doći do novca za kupnju skromnog kamkordera i uređaja za prisluškivanje policijske radijske frekvencije te će oboružan time krenuti u noćne automobilske obilaske grada. Nekoliko početničkih kašnjenja na mjesta događaja i loših snimaka neće ga pokolebati, a ubrzo će mu se posrećiti da zahvaljujući svojoj asocijalnosti i bezobzirnosti te ledene hrabrosti napravi odličan snimak nesreće koji odluči ponuditi gradskoj postaji KWLA na kojoj vijesti uređuje energična Nina Romina (nezasluženo pomalo zaboravljena redateljeva supruga Rene Russo). Ona je oličenje današnjih senzacija neopisivo gladnih urednika svakako ne samo u TV-mediju, osoba koja isprva drži do određenih profesionalnih i etičkih standarda i granica, no koja će se pod utjecajem Blooma početi mijenjati, dakako na gore, da bi naposljetku s njim završila u odličnoj dijaloškoj sceni koja jasno asocira na strastveni seks. Bloom je moralna nakaza koja nema nikakvih inhibicija i za koju je sućut nepoznat pojam, pa će hladno tragičnu scenu izmijeniti da se doima „atraktivnije“ te u ključnom slučaju, onom koji će mu odrediti karijeru, a u prisilnom partnerstvu s mladim beskućnikom Rickom (Riz Ahmed), oboružan kamerom upasti u luksuznu kuću u kojoj je upravo ubijeno troje ljudi te snimiti materijal za koji će mu odmah biti jasno da mu unatoč sumnjičenju policije jamči uspjeh i strelovito napredovanje.

Pored zaokružene autorske vizije koju prate za debitanta neočekivana izvedbena zrelost te vrlo sigurna, sugestivna i nerijetko dojmljiva režija, film Dana Gilroya imponira spretnim izbjegavanjem klišeja i iznevjeravanjem očekivanja gledatelja. Kako se priča odvija, gledatelj očekuje da bi se Bloom od snimatelja tragičnih događaja, a u želji za dokazivanjem, mogao prometnuti u njihova kreatora, no to se, sva sreća, ipak ne dogodi, premda on radi efektnijih snimaka povremeno intervenira premještanjem tijela žrtava na mjestima nesreća. Kad njegov konkurent Loder, koji mu je nešto ranije bezuspješno ponudio suradnju, doživi nesreću s možda kobnim posljedicama, gledatelj pretpostavi da bi takva sudbina mogla zadesiti i Blooma te da će to možda biti epilog i poruka filma. No i to izostaje, dijelom stoga što se autor pametno kloni simplificiranja i slanja poruka koje su i bez toga sasvim jasne, a dijelom jer kreira značenjski višeslojno djelo u tematskom žarištu kojega su neljudskost, nemoral, bezobzirnost i u cjelini nepodnošljiv mrak koji danas dominira ne samo američkim medijima i ne samo medijem televizije. Završnica u kojoj Bloom, prethodno posredno eliminiranjem Ricka postavši i ubojica kreće u nove „radne uspjehe“ navješćuje još tjeskobniju i turobniju budućnost, i za medije i za civilizaciju u kojoj živimo.